Nauka o grožđu – pepelnica najveći vinogradarski problem

vinograd vinogradarstvo vinova loza

Nauka o grožđu. Svako ko je ikad pokušao uzgajati vinovu lozu bez prskanja vjerovatno je naišao na pepelnicu. To je najčešća bolest vinove loze i jedan je od glavnih razloga što vinogradari moraju prskati hemikalijama nekoliko puta godišnje. Ima je svuda u vinskom svijetu, a podložne su joj sve sorte Vitis vinifera. Erysiphe necator je naučni naziv za bolest vinove loze zvanu pepelnica. Prvobitno je bila poznata kao Oidium tuckeri, a neki je još uvijek nazivaju Oidium, posebno u Francuskoj.

Uncinula necator

Možda ćete je vidjeti i kao Uncinula necator, ali Erysiphe necator je standard. Malo istorije. E. necator dolazi iz SAD-a. Tamo su domaće sorte vinove loze vrlo dugo koevoluirale sa ovom gljivom i razvile otpornost na nju. Ali tada, 1845. godine, pronašla je put do tople leje engleskog vrtlara.

Edward Tucker u Margate ju je primijetio na svojoj lozi. Konsultovao se sa M. J. Berkeley, botaničarom iz Bristol-a, koji ju je identifikovao kao novu vrstu i imenovao po gospodinu Tucker-u. Tucker ju je također pogledao pod mikroskopom i zaključio je da se radi o vrlo sličnoj bolesti plijesni breskve, sa kojom se već poznavao. Još davne 1821. godine irski vrtlar zvan John Robertson uspješno je koristio sumpor za suzbijanje breskve, što je učinio i Tucker, i to je uspjelo. Robertson je pomiješao sumpor sa sapunom, dok je Tucker sumpor pomiješao sa krečom. Obe mješavine su djelovale.

Nauka o grožđu. Uprkos uspješnom liječenju, pepelnica je započela širenjem, širom Velike Britanije i Francuske. Prije izvjesnog vremena to je bio veliki problem u vinogradima Evrope. Prvo je primijećena u francuskim vinogradima 1847., a potom u Italiji 1849. Početkom 1850-ih, njeno stalno prenošenje uzrokovalo je velike probleme ekonomski, iako su se vinogradari upoznali sa najboljim načinima primjene sumpora kao lijeka. Od tada je sve prisutnija u vinogradima svijeta. Erysiphe necator je gljivična bolest. Postoje dva načina za širenje.

Širenje bolesti

Prvi to su strukture nazvane konidije, koje se aseksualne šire nošene vjetrom. Gljiva prezimljuje kao micelij (masa gljivičnih hifa, koje su poput cijevi, i one normalno rastu). Često će micelij prezimiti u pupoljku u razvoju. Kad vinova loza počne rasti u proljeće, pupoljak se otvara i cijela struktura koja izraste biće zaražena gljivicom. To se naziva malaksalost lastara. Nakon nekog vremena, svi zeleni dijelovi lastara prekriju se nečim što nalikuje bijelom prahu: to su konidije, a one inficiraju ostatak loze.

Drugi način prijenosa je formiranjem struktura koje se nazivaju cleistothecia. To je seksualni stadijum gljivice, a posebno je opasan, jer kada je gljiva u seksulanom stadijumu, ona svoje gene miješa okolo, i vjerovatno je da će se dogoditi otpornost na bilo koji fungicid. Cleistothecia su crna sferna tijela i sadrže 4-6 ascija, a svaka sadrži 4-7 askospora. One obično prezimljuju ispod kore loze, a zatim na proljeće ispuštaju spore koje klijaju i ponovo pokreću gljivičnu bolest. Cleistothecia nije prisutna u svim zemljama u kojima se nalazi pepelnica- plijesan (na primjer, relativno nedavno otkrivena je na Novom Zelandu, gdje ih ranije nije bilo).

Svi zeleni dijelovi vinove loze osjetljivi su na pepelnicu. Konidije ili askospore klijaju kako bi proizvele filament vlakana koji se nazivaju hife. Duž svoje dužine stvaraju strukture nazvane appresorija, koje probijaju epiderm ćelija. Tada se stvaraju haustorije unutar epidermalnih ćelija biljke koje koriste hranjive sastojke i omogućavaju gljivicama da nastave sa rastom.

Bobica puca

Zauzvrat, gljivica tada razvija nove konidije ili cleistothecije i širi se dalje. Kada pepelnica napadne na bobice grožđa, oštećuje sloj epitela. Dakle, dok se bobica i dalje razvija, epitel se ne razvija i bobica puca.

Zanimljivo je da dok većina ljudi povezuje vlažnost sa gljivičnim bolestima, vlažnost nije presudan faktor u širenju pepelnice. To je ono što je poznato kao kserofitni biljni patogen: konidije su prilagođene za klijanje u suvim uslovima, a kiša zapravo može smanjiti klijanje. Ali, ovdje je došlo do preokreta. To je jedan od razloga što je upravljanje zelenon masom čokota alat za upravljanje pepelnicom. Otvaranje čokota, posebno zone grozda, koristno je, jer sunčevo svjetlo smanjuje razvoj bolesti (E. necator ne voli UV svjetlost), omogućuje i dopiranje fungicida do površine listova i grozdova, što je posebno važno kada govorimo o sumporu, koji je kontaktni fungicid i treba ga ravnomjerno nanositi na sve površine da bi bio efikasan.

Kako se možete nositi sa pepelnicom? Glavni tretman je i dalje sumpor, koji se obično primjenjuje kao vlažna formulacija. To je kontaktni fungicid i treba pokriti sve zelene površine vinove loze i ponovo ga nanositi u redovnim intervalima. Kako ima nekoliko mehanizama suzbijanja gljivica, otpornost se ne razvija. U nekim oblastima treba ga primjenjivati svaki sedam dana, u vrijeme najvećeg pritiska bolesti, koji se na južnoj hemisferi podudara sa Božićem.

Postoje i fungicidi sistemici, koji su više usmjereni na specifične mehanizme djelovanja.

Iz tog razloga, njih treba naizmenično primjenjivati zvisno od mehanizmu djelovanja, kako bi se izbjeglo razvijanje otpora. Većina njih je preventivna, ali neki imaju i iskorjenjivajuće djelovanje. Zanimljivo, ovdje je i novi organski proizvod eradantnog* djelovanja, HML32. Ovo je tekući sapun na bazi kalijuma, a kada se nanosi sa bakrenim fungicidom (kao što je Nordox) i bikarbonat kalijuma, prilično je učinkovit u uklanjanju postojeće gljivične infekcije.

*Eradicantni fungicidi se ponekad nazivaju i kurativnim-ljekovitim fungicidima, iako postoji mala razlika: kurativni ljekoviti fungicid je za biljke koje ne pokazuju vidljive simptome gljivice, dok je eradikativni fungicid za biljke koje već pokazuju simptome.

Šta je sa otpornošću? Kod američkih i azijskih autohtonih vrsta vinove loze identifikovano je 12 različitih gena koji pružaju otpornost na pepelnicu. Da li se oni mogu prenijeti u Vitis viniferu? Pokušaji su u toku i postoji niz hibrida koji imaju visok procenat gena Vitis vinifere, ali i dobru otpornost na pepelnicu. Da li je vinski svijet spreman za nove sorte poput ovih ili ne, ostaje za vidjeti, ali ako svijet ne prihvati transgenične (genetski modifikovane) sorte grožđa, a to je jedini način na koji se može izbjeći ovo prekomjerno prskanje vinograda. Dobro je pogledati i ovo: https://ovinu.info/bolesti-vinove-loze/

Naslov orginala: Wine science-powdery mildew, the wine world's biggest problem. Izvor: https://wineanorak.com/; Objavljeno: 27.03.2020. by Jamie Goode. Prevod: Dragutin Mijatović