Drevne sorte grožđa-2

Drevne sorte grožđa-2

grožđe istorija nauka sorta vinogradarstvo

Drevne sorte grožđa-2. Mnoge današnje sorte grožđa vjerovatno nose genetski materijal od starih sorti vinove loze koje su još u antici uzgajali Grci, Rimljani i Feničani. Međutim, većina sorti vinove loze koje i danas postoje vjerovatno je nastala tek u srednjem vijeku ili kasnijim vjekovima od sorti koje su postojale u to vrijeme. Većina starih sorti grožđa imale su plavu ili crnu boju bobica.

Boja bobica, crvena, žuta i zelena nastale su kasnije mutacijom i održale su se kao nezavisne obojene sorte vegetativnim razmnožavanjem. Pinot Blanc, Pinot Gris i Pinot Meunier, na primjer, nastali su mutacijama pupoljaka sorte Pinot. Koje su sorte zapravo uzgajali Rimljani, danas se može samo nagađati. Postoje samo latinski nazivi i grubi opisi rimskih sorti. Karta prikazuje Rimsko Carstvo u vrijeme najveće ekspanzije na kraju vladavine cara Hadrijan-a (53-117).

Drevne sorte grožđa-2

Drevne sorte grožđa-2. Stare vinove loze u starom Rimu

Međutim, nazivi sorti koje su koristili Rimljani već su bili van upotrebe tokom srednjeg vijeka. Dakle, 2000 godina kasnije, ne mogu se uspostaviti jasni lingvistički mostovi do sorti grožđa koje i danas postoje samo na osnovu prenošenih imena. Molekularna genetika ili DNK analize mogle bi ovdje pomoći samo ako bi se ostaci fosilnih sorti grožđa iz rimskih iskopavanja mogli direktno uporediti sa DNK sorti koje su i danas prisutne.

Dakle, treba se u potpunosti osloniti na grube opise koji, na osnovu određenih karakteristika vinove loze s obzirom na morfologiju (cvijet, izdanci, grožđe, lišće), osjetljivost na bolesti, ciklus vegetacije i izvorni tipovi vina. Ove osobine omogućavaju poređenja u odnosu na današnje sorte, ali u najboljem slučaju su vrlo nejasne.

Osnova za to su opisi rimskog vinogradarstva od strane savremenika toga vremena. Istorijski izvještači kao što su Strabo (63. p.n.e. do 28. n.e.), Columella (1. vijek) i Pliny the Elder (Plinije Stariji, 23-79.) pominju u svojim radovima najvažnije sorte grožđa svog vremena. U nekim slučajevima, detaljno opisuju metode uzgoja, rodnost (prinosi) i kvalitet starih vina dobijenih od tih starih sorti.

Među njima su bile sorte: Allobrogica, Aminea, Arcelaca (takođe Argitis), Biturica (takođe Balisca ili Cocolubis), Nomentana i Rhetica (sorta za čuveni Raeticum). Plinije spominje i lokalnu sortu grožđa Holconia, koja je u Pompejima dobila ime po jednoj od najpoznatijih tamošnjih porodica. Sa Sicilije, Murgentina je prenijeta u Pompeje od strane Grka mnogo prije Hrista, i vrlo se dobro razvila na vulkanskom tlu obronaka Vezuva. Plinije je predložio kultivisanje sorti kako bi se bolje procijenile osobine sorte.

Drevne sorte grožđa-2. Njihovi potomci

Među gore navedne može se ubrojiti i Lambrusco, koji je danas rasprostranjen u regionu Emilia-Romagna, sa svojim brojnim varijetetima. Ovu sortu (ili pretka) spominje već Cato the Elder (Katon Stariji, 234-149. pne.). Općenito, možemo pretpostaviti da u toplim, mediteranskim zonama uzgoja do danas postoje sorte čije su pretke uzgajali Grci, Rimljani i Feničani.

To bi mogle biti sorte: Aglianico, César, Chasselas, Coda di Volpe Bianca, Falanghina, Fiano, Greco, Greco Bianco, Korinthiaki i Lambrusca di Alessandria (Cezar). Pretpostavlja se da su se i stare napredne civilizacije već bavile stvaranjem (ukrštanjem) novih sorti.

Drevne sorte grožđa-2

Međutim, ne postoje jasni i naučno prepoznatljivi dokazi. Ono što može biti tačno za južne zone uzgoja, sigurno nije tačno za sjeverne kontinentalne zone uzgoja. Jer treba biti svjestan da mediteranske sorte koje zahtijevaju toplotu i kasno sazrijevaju nisu nužno bile uspješne na sjeveru.

Stoga se pretpostavlja da je u područjima koja su više ugrožena zimskim mrazom došlo do ukrštanja sa lokalnom divljom lozom. Sve kako bi se osigurala kraća faza zrenja i veća otpornost na mraz. Budući da su se i Kelti (Gali) bavili vinogradarstvom, pretpostavlja se da su se stare sorte poput sorti Pinot i Traminer uzgajale već u rimsko doba. Velika starost i široka rasprostranjenost onda bi objasnili zašto bi se mogle razviti mnoge regionalne mutacije ili klonirane varijante ovih sorti.

Pretpostavke

Neke naizgled uvjerljive pretpostavke su u međuvremenu morale biti povučene zbog analiza genetskih odnosa. Na primjer, rimska loza Vitis albuelis (Vitis alba) koju spominju dva već pomenuta autora, Columella i Plinije, najvjerovatnije se neće poistovjećivati sa bijelom sortom Elbling. Elbling se sigurno nije razvila sve do kasnog srednjeg vijeka i to kao dijete od sorte White Heunisch (Gouais Blanc). To se takođe odnosi i na više od stotinu drugih sorti grožđa. Neke od njih su: Aligoté, Blaufränkisch, Chardonnay, Gamay, Knipperlé i Riesling čiji je roditelj Heunisch/Gouais Blanc.

Naslov orginala: Ancient grape varieties. Izvor: https://glossary.wein.plus/.

POGLEDATI: https://ovinu.info/drevne-sorte-grozdja-vracaju-se-u-liban/

7. Odgovor iz prethodnog posta: NetačnoReznice nisu jedini način razmnožavanja plemenitih sorti loze. Vinova loza se razmnožava generativno i vegetativno. Generativno razmnožavanje se koristi kod stvaranja novih sorti. Vegetativno razmnožavanje može biti: razmnožavanje položnicama, razmnožavanje reznicama i razmnožavanje kalemljenjem.

8. U ovom postu: Tačno ili NetačnoKlonska selekcija je postupak u opleminjavanju vinove loze.