Pijem dakle jesam: Filozofski vodič za vino je djelo koje strastveno razotkriva cijenjenu zapadnjačku naviku (ne samo tako, već prvenstveno, da) – pijenje vina. Citat ”Pijem, dakle jesam” asocira na čuvenu izreku “I think, therefore I am” (René Descartes). Scruton-ova svrha ovdje je da odbrani mišljenje koje se nekada pripisivalo Platonu, da ‘bogovi nikada nisu dali ništa izvrsnije ili vrednije od vina čovjeku’. (Ovo potpuno razumijem, možda zbog mog odgoja).
Knjiga je „počast zadovoljstvu, od strane poklonika sreće, i odbrana vrline od strane bjegunca od poroka“. Njegov argument je upućen svima, teistima i ateistima, hrišćanima, Jevrejima, hindusima, muslimanima, svakoj mislećoj osobi koja voli i “radost meditacije” i “zadovoljstvo utjelovljenja”. Filozof ne govori toliko o medicinskim prednostima pića koliko o njegovim intelektualnim, etičkim, društvenim, duhovnim i kulturnim implikacijama.
Platon je navodno rekao: „Bogovi nikada nisu dali ljudima ništa izvrsnije ili vrednije od vina“. Foto: Reljef od terakote (terracotta) koji prikazuje Satire kako cijede sok iz zgaženog grožđa u pletenim prostirkama u tropeju, Wikimedia Commons, Public Domain
Ovdje sam organizovao ključne tačke:
Prvo, šta je vino? Tehnički, proizvod vinove loze, Vitis vinifera, koja se uzgaja u Starom svijetu najmanje od 6000 godina prije Hrista, kada je uzgajana u Maloj Aziji, prvi put južno od Crnog mora. Dakle, vino je staro koliko i civilizacija. Scruton radije kaže da je vino civilizacija. Zašto tako?
Doseljeni ljudi ne pripadaju samo jedni drugima: oni pripadaju mjestu, a iz tog osjećaja zajedničkog korijena nastaju farma, selo i grad. Vegetacijski kultovi su najstariji i najdublje ukorijenjeni u nesvjesnom, budući da su oni kultovi koji istiskuju totemizam lovaca-sakupljača. Slave samu Zemlju, kao voljnog saučesnika u našem nastojanju da ostanemo na mjestu. Nova poljoprivredna ekonomija, a iz nje izrasta grad, stvorila je osjećaj svetosti zasađene kulture, a posebno osnovne hrane – koja je trava, obično u obliku kukuruza ili pirinča – i vinove loze koja obavija drveće iznad nje. Takva je, svakako, predistorija hljeba i vina Euharistije.
Postoji bliska i prirodna veza između vina i religije/duhovnosti:
Iako vino nije neophodno za svetost, svetost je divan dodatak vinu. Najveća vina rastu na svetim mjestima – hramovima rimskih bogova, baštama manastira i terasastim obroncima gdje kalvarije dijele zemlju.
Scruton poetski dodaje: Veliko vino je kulturno dostignuće. Vino koje nije dostupno protestantima, ateistima ili vjernicima u napretku, jer zavisi o opstanku lokalnih bogova. Jedno od najvećih dobara koje je Francuskoj podarila Katolička crkva je ponuditi azil pretučenim bogovima antike, opremiti ih odjećom svetaca i mučenika i razveseliti ih pićem koje su jednom sa neba spustili svima nama. To je, ukratko, razlog zašto su francuska vina najbolja.
Vino nije droga, put za bijeg. Vino vas ne vara, kao što to čini kanabis, idejom da kroz njegovu konzumaciju možete ući u neko drugo i više carstvo. Vino: slika svijet pred nama kao istinski i podsjeća nas da ako ga ranije nismo uspjeli spoznati, to je zato što nismo uspjeli u istini da mu pripadamo, nedostatak koji je jedinstvena vrlina vina da se prevaziđe.
Vino je piće koje rasvjetljava dualnosti i jedinstva, posebno tijelo i dušu:
Taj prvi gutljaj finog vina pokreće, dok se spušta, ukorijenjeni osjećaj moje inkarnacije. Znam da sam meso, nusproizvod tjelesnih procesa koje piće koje se taloži u meni dovodi do pojačanog života. Ali upravo ovo piće zrači osjećajem sebe: upućeno je duši, a ne tijelu, i postavlja pitanja koja se mogu formulirati samo u prvom licu, i to samo jezikom slobode. ‘Šta sam, kako sam, kuda sada idem?'… Kroz vino znamo, kao ni kroz gotovo ništa drugo što konzumiramo, da smo isto tako jedna stvar, a i subjekt, i predmet, koji je slobodan.
Pijem dakle jesam
Vino može biti odličan dodatak ljudskom društvu, pod uslovom da se koristi za ohrabrivanje razgovora i pod uslovom da razgovor ostane civilizovan i opšti. Dobro vino vodi do dobre teme, dobra tema je pak potrebna za dobro vino. Takođe, kultura vina se veoma razlikuje od situacije pijanstva. Društveno ispijanje vina, vođeno uvažavajući delikatan okus pića i evokativnu auru, retko dovodi do razvratnog ponašanja. Međutim, uz previše viskija, može se voditi deset razgovora odjednom, od kojih svaki ne vodi nikuda, a „svečano dopunjavanje čaše ustupa mjesto grabi i gutanju“. Scruton piše o trenutnom pitanju pijanstva u Britaniji.
Problem s pićem kojem svjedočimo u britanskim gradovima proizlazi iz naše nesposobnosti da Bacchus-u isplatimo dug. Zahvaljujući kulturnom osiromašenju, mladi više nemaju repertoar pjesama, rasprava ili ideja kojima bi se međusobno zabavljali u svojim šoljama. Oni piju da popune moralni vakum koji stvara njihova kultura. I dok smo upoznati sa štetnim efektima pića na prazan želudac, sada smo svjedoci daleko goreg efekta pića na prazan um.
Konačno, moj omiljeni dio. Ako se pravilno koristi, vino je rastvarač nespretnosti i stimulans agape-ljubavi. (I u knjizi postoji vrlo zanimljiva rasprava o vezi između vina i eros-a/ljubavi, ali je duga i komplikovana i ne mogu je ovde pokriti).
Autor iznosi dvije divne misli na ovu temu:
Poslije čašice-dvije, shvatim da sam u stanju da uradim ono što svi treba da radimo, a što samo ponos zabranjuje, a to je da se radujem uspjehu naših rivala. Na kraju krajeva, svijet koji sadrži uspjeh bolji je od svijeta bez njega, a pod uticajem vina svaki uspjeh pripisuje zasluge onom koji pije. Vino nudi uvid u svijet sub specie aeternitatis, (“pod aspektom vječnosti”) u kojem dobre stvari pokazuju svoju vrijednost, bez obzira ko ih posjeduje.
Pijem dakle jesam – Pred kraj, Scruton piše:
Nekoliko godina…, živeo sam sam u Londonu i, osećajući potrebu za pogledima i iskustvima drugačijim od mojih, i krugom prijatelja koji bi se mogli složiti sa drugačijim, uspostavio sam redovan simpozijum u svom stanu. Među prisutnima su bili umjetnički kritičar Peter Fuller. Filozof Anthony O'Hear, politikolog Norman Barry, kompozitor David Matthews. Romanopisac Ian McEwan, psihoanalustkinja Juliet Mitchell i filozof Sebastian Gardiner. Naše rasprave bile su među najplodnijim koje sam poznavao, dijelom zbog temeljnih razlika u pogledu na svijet. I dubokih tenzija koje bi, u drugim okolnostima, mogle podstaći nepovjerenje. A ono što je omogućilo te rasprave i stvorilo jedinstvenu atmosferu u kojoj su ljudi koji se nisu slagali ipak učili iz svojih neslaganja, bilo je prisustvo vina.
Vrlo malo stvari u životu može biti ljepše i čudesnije od toga!
VINO. https://ovinu.info/vino-moze-pomoci-u-rjesavanju-usamljenosti/
____________________________________________________________________________
Tulika Bahadur: “I Drink, Therefore I Am”: Scruton Philosophical Guide to Wine (“Pijem, dakle jesam”: Filozofski vodič za vino). Izvor: https://onartandaesthetics.com/. Objavljeno: 19.10.2017. Prevod i priprema teksta za sajt: Dragutin Mijatović
