Vinsko obrazovanje u doba otpornosti. Zamislite studenticu vina na ispitu, sa čašom u ruci, kako metodično prolazi kroz mrežu: jasnoća, intenzitet, aroma, okus, struktura. Obučena je da bude objektivna, da ostavi svoje pristranosti pred vratima, da podijeli cjelinu na njene sastavne dijelove: kiselost, tanin, voće, uticaj hrastovog bureta – i da ih ponovo sastavi u uredan sažetak. Možda čak dobije i ‘tačan’ odgovor, ali je li zapravo probala vino?
Ova scena se odvija u degustacionim salama i vinskim školama širom svijeta, svaki dan. To je temelj modernog vinskog obrazovanja: sistematično, analitičko, ponovljivo. I za određene svrhe – izgradnja vokabulara, razvoj senzornog pamćenja, polaganje standardizovanih ispita – funkcioniše. Savršeno odgovara redukcionističkoj paradigmi iz koje proizlazi. Pa ipak, nešto bitno nedostaje. Vino postaje objekt koji treba dekodirati i kojim treba dominirati, a ne iskustvo koje treba proživjeti i kojim se treba kretati. Degustator postaje tehničar, a ne učesnik.
Redukcionistička zamka
Tradicionalno obrazovanje o vinu počiva na tri pretpostavke koje se čine očiglednim, ali su, nakon detaljnijeg pregleda, duboko problematične.
Iluzija objektivnosti
Prva je iluzija objektivnosti. Uče nas da probamo „neutralno“, kao da su naši čulni doživljaji i naša sposobnost da ih komuniciramo odrazi „pravih“ svojstava vina. Ali postoji duga tradicija, od Kant-ove Kritike suđenja do savremene neuronauke, koja priča drugačiju priču. Znanje je uvijek konstruisano, oblikovano našim ljudskim sposobnostima, našim kulturnim uslovljavnjima, našim sjećanjima, čak i vremenom i našim raspoloženjem. Ideja čistog posmatrača je čista fikcija. Kada se pretvaramo da probamo objektivno, ne eliminišemo pristranost – samo je guramo pod tepih.
Zabluda disekcije
Druga pretpostavka je ono što bismo mogli nazvati zabludom disekcije/greškom raščlanjivanja. Standardno obrazovanje o vinu nas uči da izolujemo komponente – kiselost ovdje, tanin tamo, voće, uticaj hrastovog bureta i tako dalje. Kao da su to nezavisne varijable koje se mogu ispitati same po sebi, a zatim sabrati da bi se dobio sažetak vina. Ovo funkcioniše prilično dobro za standardizovana, industrijska vina konstruisana da odgovaraju predvidljivim profilima. Ali vina koja nas pokreću, koja ostaju sa nama, koja nas najviše uče, ne funkcionišu na ovaj način. Njihova snaga leži u njihovoj relacionoj dinamici: harmoniji, napetosti, ličnosti, duši. Takav kvalitet se ne može svesti na komponente – on proizlazi iz međuigre cjeline.
Tiranija tipičnosti
Treća pretpostavka je tiranija tipičnosti. Studenti uče kakvog bi okusa vina ‘trebala’ imati – kanonski Chablis, školski Barolo, kvintesencijalni Napa Cabernet. Ovo (Pavlovian) Pavlovljevo uvjetovanje stvara šablon/osnovu prema kojem se ocjenjuju sva vina, izravnavajući nijanse u potrazi za predvidljivošću. Vina koja ne odgovaraju kalupu odbacuju se kao atipična, nesavršena ili zbunjujuća. Ali najinspirativnija vina često savijaju i zamagljuju ove kategorije. Štaviše, ovi standardizvoani modeli imaju tendenciju da odražavaju robna vina. Vina dizajnirana da odgovaraju predvidljivim profilima i ispunjavaju propisane okvire – umjesto autentičnih, lokalno zasnovanih vina koja nose najviše značenja i emocionalne rezonance.
Ove tri pretpostavke nisu samo pedagoški hirovi, niti je ovo samo apstraktna teorija ili upiranje prstom. U Udruženju vinskih stručnjaka, dok obilježavamo našu 20. godišnjicu, postavljamo sebi ista pitanja. Šta znači podučavati vino u dobu otpornosti, a ne efikasnosti? Kako poštujemo dubinu, a istovremeno njegujemo razlučivanje, kontekst i kritički angažman? Odgovori koje smo pronašli naveli su nas da fundamentalno preispitamo ne samo ono što podučavamo, već i kako i zašto to podučavamo.
Od efikasnosti do otpornosti
U različitim oblastima, kao što su ekologija, neuronauka, antropologija i agronomija, sve je više prepoznato da je redukcionističko razmišljanje neadekvatno za razumijevanje složenih, živih sistema. Naučnici koji se bave kompleksnošću proučavaju emergenciju i povratne sprege, pokazujući kako se cjeline ponašaju na načine na koje se dijelovi sami nikada ne bi mogli ponašati. Društveni naučnici naglašavaju situacijsko znanje, podsjećajući nas da smo uvijek utjelovljeni akteri i učesnici, a nikada neutralni posmatrači. Angažovani pisci o hrani i vinu kritikuju uništavanje lokalnih ekologija i znanja zasnovanog na mjestu od strane industrijske poljoprivrede. Politolozi i ekonomisti dokumentuju kako standardizacija briše samu raznolikost koja čini sisteme otpornim.
U knjizi “Doba otpornosti/fleksibilnosti (The Age of Resilience)” (2022), sociolog i ekonomista Jeremy Rifkin sintetizuje ove uvide u širu istorijsku naraciju. On tvrdi da čovječanstvo prelazi iz “Doba efikasnosti” (Age of Efficiency) – definisanog maksimizacijom, standardizacijom, ekstrakcijom i kontrolom – u “Doba otpornosti“, koje karakterišu prilagodljivost, relativnost, raznolikost i holističko razmišljanje. “Doba efikasnosti” poznaje se pod različitim nazivima: zamka napretka, antropocen. Veliko ubrzanje – era neumoljive brzine i rasta koja je ignorisala planetarna ograničenja. Sa našim jedinstvenim fokusom na “efikasnu” proizvodnju, potrošnju i rast BDP-a, čovječanstvo je postalo najveći uzročnik entropije koju je Zemlja ikada poznavala. Od naših društava i ekosistema do same biosfere, nalazimo se na programu izgaranja. Paradigma se ne mijenja zbog neke filozofske epifanije, već zato što je destruktivnost naše sadašnje konfiguracije postala nemoguća za ignorisati. Ova promjena – ono što Rifkin naziva “Dobom otpornosti” – uključuje nekoliko ključnih reorijentacija:
- Od fokusiranja na izolovane dijelove do razumijevanja sistema i njihovih svojstava
- Od tretiranja fenomena kao fiksnih objekata do njihovog posmatranja kao dinamičkih odnosa
- Od proučavanja zatvorenih sistema u kontrolisanim okruženjima do rada sa otvorenim sistemima ugrađenim u šire kontekste
- Od mjerenja diskretnih varijabli do uočavanja obrazaca i složenosti
- Od pozicioniranja sebe kao nepristranih posmatrača do prepoznavanja sebe kao učesnika koji oblikuju ono što proučavamo
Visoko obrazovanje u doba otpornosti
Mnogi promišljeni vinski edukatori i pisci godinama se kreću u ovom smjeru – propitujući granice standardizovane degustacije, zalažući se za holističkije pristupe, boreći se protiv komodifikacije vina. WSG je dio ovog razgovora od samog početka. Sada produbljujemo tu predanost, ugrađujući otpornost u sve što radimo.
Da bismo to ilustrovali u vinskom smislu, takva promjena prelazi sa pitanja: „Da li ovaj Pinot ima odgovarajući nivo tanina?“ na „Kako ovo vino izražava svoje mjesto, svoju berbu, svog proizvođača – kakvu energiju ima, kakve slike evocira i kako da razgovaram sa ovim vinom?“ Vinsko obrazovanje, kakvo se prenosi od sredine dvadesetog vijeka, ostaje duboko ukorijenjeno u paradigmi efikasnosti. Ali samo vino – i iskustvo njegovog probanja – zahtijeva pristup zasnovan na otpornosti, onaj koji je ukorijenjen u ekologiji i estetici, a ne u efikasnosti.
Degustacija kao susret
Vino nije objekt koji subjekt treba da proba. To je mreža odnosa – tlo i nebo, vinova loza i vinograd, bure i boca, brod i polica, probuđena čula degustatora – sve u stalnoj interakciji, oblikujući i bivajući oblikovano jedno drugim. Da bismo razumjeli vino, moramo razumjeti te odnose, a ne samo katalogizovati izolovane osobine.
Razmotrite dva načina pristupa istom vinu – recimo, Chenin Blanc iz područja Loire. Prvo, analitički pristup: blijedo zlato, visoka kiselost, arome dunje i vlažne sjemenke, pomalo voštana tekstura sa svježim, slanim završetkom. Provjeravate ova zapažanja u odnosu na svoju mentalnu bazu podataka o vinu Loire Chenin Blanc i zaključujete: da, ovo je tipično. Identifikovali ste ili potvrdili vino nasuprot onome što ste već znali. Dobar posao. Sledeće vino…
Sada participativni pristup: Primjećujete boju, da, ali i kako se svjetlost kreće kroz čašu, što privlači vaš pogled prema prozoru i oblacima koji se skupljaju. Osjetite miris, ali nakon što se zadržite nekoliko minuta, primijetite i kako se aroma mijenja kako se vino zagrijava, kako vas podsjeća na jesenji voćnjak kroz koji ste šetali prije mnogo godina. Osjećate okus, ali ste takođe svjesni dodira – načina na koji vam kiselost tjera vodu na usta, tekstura pčelinjeg voska prekriva vaše nepce. Način na koji vas dugotrajni završetak morske soli ostavlja da oblizujete usne kao nakon dana na plaži. Osjećate energiju vina, njegovu napetost, njegovu putanju. Počinjete percipirati ne samo šta je vino, već i šta ono radi – kako se razvija u vremenu, kako interaguje sa vama, kako vas vodi na mjesta, stvarajući iskustvo koje nije postojalo prije nego što ste natočili čašu.
Vinsko obrazovanje u doba otpornosti – Participativni pristup
Prvi pristup se odnosi na prisjećanje i upravljanje podacima. Drugi se odnosi na maštu i razumijevanje. Razlika nije stvar stručnosti ili vokabulara. Radi se o stavu i pogledu na svijet. Analitički pristup tretira vino kao objekt odvojen od degustatora, problem koji treba riješiti što efikasnije. Participativni pristup/pristup sudjelovanja prepoznaje da je degustacija događaj, intiman susret između vina i osobe i svega što je sadržano u oboje i što prelijeva iz oboje, te da se oboje mijenja tim susretom.
Ovo nije misticizam. To je jednostavno priznavanje složenosti koju nauka razvija decenijama. U složenim adaptivnim sistemima, posmatrač je uvijek dio sistema. Ne možete izaći izvan njega. Vaša pažnja, namjera, fiziologija – sve to oblikuje iskustvo vina. Pretvaranje da ste drugačiji ne čini vas rigoroznijim. Ironično, čini vas manje objektivnim.
Velika vina zahtijevaju puno učešće – našu punu ljudskost, ne samo naše racionalne naučne umove. Poput velike umjetnosti, velika vina se opiru lakoj artikulaciji. Ona se otkrivaju polako, svaki put drugačije, svakoj osobi. Imaju ono što bismo mogli nazvati emergentnim svojstvima – kvalitetima koji proizlaze iz cjeline i ne mogu se predvidjeti iz dijelova. Harmonija. Napetost. Ličnost. Duša. To nisu izolovane, mjerljive osobine. To su obrasci koje opažamo kada se bavimo vinom kao živom cjelinom.
Redefinisanje obrazovanja o vinu
Šta promjena paradigme znači za način na koji podučavamo i učimo o vinu? Prvo, pedagogija. Moramo prestati učiti učenike kakav bi okus vino ‘trebalo’ imati i početi ih učiti kako da percipiraju šta se zapravo nalazi u čaši. To znači njegovati ne samo senzorno pamćenje već i senzornu svijest – sposobnost uočavanja suptilnih obrazaca, praćenja kako se vino razvija, prepoznavanja vlastitih reakcija. To znači podsticanje kritičkog mišljenja umjesto pamćenja, radoznalosti umjesto sigurnosti.
Drugo, nastavni plan i program. Vino nije samo hemija i vinogradarstvo. To je i antropologija, neuronauka, istorija, lingvistika, ekologija i mnogo toga drugog. Razumijevanje kako percepcija funkcioniše, kako jezik oblikuje iskustvo, kako kultura uvjetuje okus, kako pamćenje i emocije utiču na prosuđivanje – to nije sporedna tema. Ona je ključna za razumijevanje vina kao dijaloga između prirode, kulture i utjelovljenog ja. Obrazovanje o vinu mora se baviti ne samo objektom proučavanja – samim vinom – već i subjektom: učenikom, sa svim njegovim senzornim sposobnostima, kognitivnim obrascima i kulturnim uvjetovanošću.
Treće, procjena. Moramo se odmaknuti od krutih mreža i „tačnih odgovora“ i usmjeriti se na procjenu dubine angažmana, jasnoće artikulacije i sposobnosti uspostavljanja smislenih veza. Cilj nije stvoriti učenike koji svi mogu imati isti okus, već učenike koji mogu samostalno razmišljati, razviti vlastiti perceptivni jezik i vjerovati vlastitom nepcu.
Ova promjena je već u toku u WSG-u. Naš predstojeći program degustacije oslobađa se krutih analitičkih mreža koje vino svode na tehničke podatke. Umjesto toga, nudi multisenzorni, holistički pristup utemeljen na kritičkom mišljenju i složenosti stvarnog svijeta. Program poziva studente da razumiju ne samo vino u čaši, već i sebe kao degustatora. Svoju fiziologiju, svoje pristranosti, svoj senzorni i kognitivni pejzaž. Osmišljen je da ne nameće jedan način degustacije, već da pomogne svakom studentu da razvije vlastiti perceptivni jezik i pronađe samopouzdanje u vlastitom nepcu.
Konačno. Vinsko obrazovanje u doba otpornosti
Naš obnovljeni program članstva proširuje ovu viziju izvan učionice. Svaki mjesec, članovi detaljno istražuju jednu regiju – ne kroz statične sažetke udžbenika, već kroz susrete koji oživljavaju vino. Evoluirajući izrazi Beaujolais-a, razbijanje vinskih mitova, dubinska istraživanja sa proizvođačima, kustoski odabrani vodiči koji idu dalje od kanonskog. To je dijaloško, vinsko obrazovanje u stvarnom vremenu, a ne jednokratna certifikacija odozgo prema dolje – poziv da ostanete znatiželjni, da nastavite postavljati pitanja i da pređete od pasivnog pamćenja do aktivnog susreta.
Konačno, fokus. Ovaj kritički angažovan pristup prirodno privileguje autentična vina određenog mjesta u odnosu na robna vina. Ne zato što je malo inherentno bolje, već zato što su zanatska vina napravljena sa pažnjom prema jedinstvenosti mjesta i berbe vina koja prenose najviše značenja. To su vina koja pozivaju na učešće, a ne samo na procjenu – vina koja nagrađuju vrstu dubokog, relacijskog angažmana koji zagovaramo.
Ulozi su ovdje veći nego što se možda čini. U vrijeme kada potrošnja vina opada, kada mlađe generacije piju manje i odbijaju ih elitizam i ograničavanje pristupa vinskoj kulturi, kada povjerenje potrošača opada usred greenwashinga i komodifikacije, ne možemo sebi priuštiti da ljude i dalje učimo da probaju vino na autopilotu. To bi značilo da i sami radimo na autopilotu, ignorišući znakove promjena oko nas. Moramo pozvati javnost svih generacija u bogatiji i smisleniji odnos sa vinom – onaj koji poštuje njegovu složenost, njegovu humanost, njegovu sposobnost da stvori trenutke istinske povezanosti i gracioznosti.
Poziv na holističko obrazovanje o vinu
Dakle, da se vratimo na tu studenticu sa čašom u ruci. Šta ako bi je, umjesto da secira vino, naučili da ga doživi? Da percipira ne samo njegove dijelove već i njegovu cjelinu? Da prepozna sebe kao člana i učesnika unutar sistema, a ne odvojenu od njega?
Ovo nije napuštanje strogosti, već redefiniranje šta strogost znači. Stara strogost se odnosila na preciznost, majstorstvo, kontrolu – vrijednosti ere efikasnosti. Nova strogost se odnosi na dubinu, osjetljivost, iskrenost – vrijednosti ere otpornosti. Ne radi se samo o treniranju nepca i mozga, već o kultivisanju cijelog utjelovljenog bića: čula, intelekta, mašte, emocija i, konačno, sposobnosti da se bude u potpunosti prisutan u svijetu. Radi se o osnaživanju studenata ne samo da polože ispite, već i da razviju vlastiti glas, vlastiti odnos prema vinu i vlastitu sposobnost da se kritički i kreativno angažuju u zajedničkom svijetu.
Niti predmet niti industrija, vino je živa mreža ljudi, mjesta, vrijednosti i priča. Neuredna je, stalno se mijenja i beskrajno fascinantna. U Wine Scholar Guild-u (WSG), prihvatamo to bogatstvo i odbijamo smanjiti složenost vina u ime efikasnosti. Paradigma se pomiče prema otpornosti – i pozivamo vas da se promijenite sa nama. Vinsko obrazovanje u doba otpornosti.
Pogledati i: https://ovinu.info/vinsko-obrazovanje-zajedno-gradimo-novu-buducnost/
Julien Camus and Chris Howard: From Detachment to Encounter: Wine Education in the Age of Resilience (Od odvojenosti do susreta: Vinsko obrazovanje u doba otpornosti). Izvor: https://www.winescholarguild.com/blog/insights-and-opinions/from-detachment-to-encounter-wine-education-in-the-age-of-resilience?. Objavljeno: 10.12.2025. Prevod i obrada teksta: Dragutin Mijatović
