Filozofija vina – treći dio

filozofija vina grožđe vino vinska kultura

Filozofija vina. Vino piće sanjara, pustolova, zaljubljenih i boema, predstavlja po Hamvašu, najviši akt milosrđa, piće koje oslobađa. Vino je uvijek imalo posebno mjesto ne samo u ishrani, nego i u kulturnoj istoriji čovjeka. Od prastarih, mitoloških vremena, njegova moć da uzvisi čovjeka, da mu podari vedrinu i dar govorenja činili su ga u očima ljudi pićem bogova (dr Slobodan Jović).

Filozofija vina
Da li je vino čedno koliko i ona

Jedna od najvažnijih osobenosti je ta da se grožđe i vino ne prožimaju. Ne proizlazi uvijek od finog grožđa i najbolje vino. Ovdje nije riječ o plemenci, komercijalnom, takozvanom delikatesnom grožđu, koje po mom sudu nikada nije bilo kadro izraziti nešto bitno. Želim govoriti o plemenitom Alfuz aliju, kraljici vinograda gospođi Matthias, šta više o Otonelu, o kralju svih vinograda – crnom Hamburškom muškatu. Izuzev Muškat otonela, više-manje sva ostala grožđa nisu tako pogodna za vino. Od grožđa manje prikladnog za jelo pripremaju se dobra vina.

Filozofija vina-grožđe, vino, dragi kamen, žena

U Šomlou sam kušao i grozd sa drevnog šomloškog čokota. Onako za oko bio je lijep, gotovo potpuno svjetlozelen, velik, okruglih prozirno staklenastih i opalnih bobica, ali o okusu nemam ništa izuzetnog reći. Na Sredozemlju sam dosta često doživio da se iz neuglednog grožđa pripremaju dobra vina. Jednom sam se zaista zaprepastio. Na čokotu samo nekoliko rijetkih grozdova sa bobicama jedva veličine graška. Zar je to grožđe bolesno, zapitao sam se. Probao sam ga, bilo je dosta slatko, sa čudnim okusom surogata kave. Pokožica debela i tvrda. Dalmatinac se nasmijao. Donio je vino i ponudio me. Istog mi je trena sinulo u glavu koliko je pijenje erotičnije od jedenja. Ono je najbliži srodnik ljubavi. Vino je bilo poput tečnog dugog poljupca.

Vinska meditacija

Sada bih želio govoriti o mojoj najljepšoj vinskoj meditaciji. Ona se zbila u berenjskim vrtovima, kraj podruma gdje sam sjedio na kamenoj klupi ispod velikog oraha, sa pogledom pruženim na jezero. Nasuprot Badacsony i Gulacs, brežuljci Revfulopa i Szigliget. Bilo je vrelo poslijepodne. Cijelo sam se dopodne kupao, zatim sam ručao i nakon kratkog odmora izašao sam čitati. Ali knjiga je pored mene ostala ležati netaknuta, a ja sam samo uživao u ljetu. Grožđe je na čokotima već dozrijevalo. Ovdje Rizling. Tamo Silvanci. Ondje Otelo. Burgundac, Medeno bijelo, Porto: zaista neobično, tada sam pomislio kako je sve ovo mnoštvo skrivenih pojava jedinstveno Jedno, a vrijednost im je upravo u tome što je svaki od njih neponovljiv on sam i niko drugi. Grožđa su i vina poput dragog kamenja. Jedinstvene pojave Jednog. Počeo sam upoređivati smaragd, rubin, topaz, ametist, karneol, dijamant sa njihovim odgovarajućim vinima.

Ne mogu poreći da mi je u ovoj djelatnosti od izuzetne pomoći bila žena. Kao i uvijek i u svemu, kad god bih razmišljao o beskrajnim raznolikostima duhovnih bitnosti. Ni drago kamenje nije ništa drugo nego žene i djevojke, incognito poruke, zadržavajući samo jednu osobinu svoje ljepote, blistavu draž. To im je čarolija. Ali tu čaroliju ne bismo smjeli uzeti kao opsjenu, već kao prirodnu magiju. U njima je to stvarno biće. Bit.

Žena

Kad bih imao tu sposobnost, izdvojio bih, primjerice, iz jedne lijepe djevojke duhovno biće i pročišćavao ga, sažimao, destilisao, cijedio, kristalizirao, sve dok ne dobijem neprolaznu sažetu bit. Na kraju bi se od svake lijepe žene mogao napraviti dragi kamen. Ili vino – ali tada je ne bih trebalo kristalizovati već otapati. Dragi bih kamen koristio tako što bih ga optočio zlatom i osnovu mu upijao očima. A vino, naravno, tako što bih ga popio. Psalam kaže: kušajte i vidite. Svakako bi bilo najbolje kada bih dragi kamen mogao preobraziti u ženu, nauživati se u njoj, zatim je opet pretvoriti i popiti, i na kraju iznova ostaviti nikada istrošenim dragim kamenom. Bio bi mi safirom i ametistom i biserom i dijamantom i smaragdom i topazom, ženom i vinom.

Moja glavna postavka anatomije zanosa glasi: ljubav je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi kamen je kristalisana ljubav, žena je živo biće ljubavi. Dodam li tome cvijeće i muziku, tada doživljavam kako ljubav titra u bojama, pjeva i miriše i živi, i mogu je pojesti i popiti i ljubiti. Dragi kamen, kažu alhemičari, nije ništa drugo do čisto duhovno biće koje je živjelo u iskonskom univerzumu, anđeo, ali kada je čovjek pao u grijeh, povukao ga je sa sobom u materijalnost. On se preobrazio u kamen. I kao kamen, još uvijek je zadržalo onu blistavu čistoću. Ova postavka potvrđuje moju teoriju o tome da u vinu i grožđu zapravo žive duhovna ulja i da su ona geniji.

Hibridno grožđe

Sjedio sam tako i meditirao u berenjskim vrtovima, i kada sam o zalazu sunca krenuo kući, uspio sam to plodno poslijepodne završiti izrazito vedrim naglaskom. Kraj puta sam zapazio hibridne vinograde. U prvom sam se trenu zaprepastio. Ama koje li je ovo vrste dragi kamen? Istog sam časa shvatio kako je vino sveukupan svijet i kako svojom sveukupnošću, baš kao i žena, daje i treba da daje mjesta zlu, podlosti, tamnom paklu. Hibridno grožđe, i od njega pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa drugo do nespretno isprobavanje kako bi i on, đavao, napravio vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj.

Hibridno vino je piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca. Kada mu zdrav čovjek osjeti miris, čepi nos, kada ga okusi, izbezumljeno počinje pljuvati i dere se sve dok ne ispere usta nekakvim normalnim pićem. Kažem, đavao je pozavidio vinskom umijeću Stvoritelja i odlučio da i sam napravi vino. U sve je to utrpao sebičnu gramzivost, osvetoljubivost, otrov, drskost, kreveljenje, kukavičku podmuklost, komičnu obogaljenost, sva nezgrapna ulja, i učinio ga je nevjerovatno plodnim. Hibrid zaista daje dvadeset puta veći rod grožđa od plemenitog čokota. Ali kome? Gramzivcu i škrtcu, onima kojima je važno da ga ima mnogo, mnogo, mnogo.

Mene nećeš prevariti, dobacio sam čokotu, odnosno onome koji ga je stvorio. Znam, i to pripada vinu, da smrdi i bude paklensko. To si ti. Tvoj genij je vještica. A dragi kamen mokraćni kamenac. Kada se rascvjetaš, na tvoj amonijački smrad skupljaju se muve. Ti si ateističko grožđe.

Koje vino za večeru

Krenuo sam kući, razmišljam sam o tome koje ću vino piti za večerom. Poslije mi je još nešto palo na pamet. Ovo se potonje vino i ne tiče grožđa, jer se i ne pripravlja od njega. Radi se o krivotvorenome vinu. O prozirno-šećerasto-sirupastoj zbrčkanoj, najordinarinijem stvoru od kojeg je strašnija sama lažna, našmikana, cmizdrava, nepodnošljiva, podmukla, požudna, pohlepna i histerična ženska. Béla Hamvaš

I na koncu ostadoše njih dvojica, Bog i vino.

“Filozofija vina” napisana je 1947. godine, a objavljena je 1988. godine. Na ovoj stranici je iskorišćen dio iz knjige, bitne teme za portal vinsketure.rs. Tekst koji se sada prvi put samostalno objavljuje pisan je virtuoznim i silovitim stilom, sa mnogo napatvorenog uvjerenja i ništa manje ironije i neodoljivog šarma.

Pogledati i: https://ovinu.info/filozofija-vina-drugi-dio/, pa onda prvi ili obratno.

Izvor, preuzeto sa: https://vinsketure.rs/filozofija-vina/. Naslov orginala: Filozofija vina. Slika: https://www.mirror.co.uk/.  Pripremio: Dragutin Mijatović