Genetika. Je li uvažavanje i razumijevanje vina genetsko? I ako da, koja je evolucijska poenta? Ljubitelje vina ujedinjuju isti iskonski porivi: učiti o vinu, sakupljati vino i – možda prije svega – dijeliti vino sa istomišljenicima. Ili, ciničnije rečeno, prekomjerno trošiti vino, hvaliti se vinom i – možda prije svega – piti vino. Puno i puno toga.
Ali znače li ove zajedničke karakteristike da dijelimo određene gene? Sebični teoretičari gena sigurno bi to rekli. Oni vjeruju da je ponašanje svake osobe (njen fenotip) u završnici određeno njezinim genetskim sastavom (njihovim genotipom) – baš kao što je svaki Red Burgundy na kraju određen svojim terroirom ili pinotipom.
DNA
Najpoznatiji pristaša sebične teorije gena je Richard Dawkins. Napreduje u uvjerenju da čitav život vode “replikatori”. U svom najosnovnijem obliku to su molekuli DNA čija je vrhovna svrha razmnožavanje. U 3,5 milijarde godina otkako je život nastao, ovi replikatori su se grupisali u uzajamno korisne organizme, koje Dawkins naziva vozilima. To smo ti i ja, ljudi – i svako drugo živo biće tamo.
Protivnici teorije prigovaraju konceptu da smo mi samo sofisticirane mašine pod zapovjedništvom neosjetljivih nukleinskih kiselina, poput bijesnih primata sa izbirljivim navikama pijenja. Naša svijest i ego koji dolazi s njom ne naslađuju se mišlju da su svi ljudski napori, kultura i stvaranje – uključujući vino – samo u službi internih automata koji kontrolišu naše sudbine.
Ipak, sebična teorija gena ima neumoljivu i neoborivu logiku. Ili to možda govore samo moji replikatori. Ako je to istina, tada cijenjenje i razumijevanje vina treba posmatrati kao produžetak sebične prisile gena. To je sredstvo da se naši geni repliciraju. I ne, to ne mora nužno značiti i seksualno razmnožavanje. Mogu da se kladim da mnoga naša djeca ne bi bila ovdje da vino nije bilo uključeno.
Richard Dawkins
Intrigantan dio Dawkins-ove teorije tiče se altruizma i nečega što je nazvao efektom zelene brade. Wikipedia to kratko sažima: Efekti zelene brade dobili su svoje ime zahvaljujući eksperimentu Richard Dawkins-a, koji je razmatrao mogućnost gena zbog kojeg su njegovi posjednici razvili zelenu bradu i bili dobri prema drugim zelenobradim pojedincima. Od tada se “efekt zelene brade” odnosi na oblike genetskog samoprepoznavanja u kojima gen kod jedne jedinke može usmjeriti koristi drugim jedinkama koje posjeduju gen. Takvi bi geni bili posebno sebični, koristili bi sebi bez obzira na sudbinu svojih vozila.
Drugim riječima, sve ovo razumijevanje vina moglo bi biti korisnije za žedne prijatelje zbog kojih ga natočite nego za vas lično! Ovo je barem savršeno opravdanje za zadržavanje svih najboljih boca za sebe. No, je li to puka lepršavost ili se iza argumenta krije istina?
Da bismo to saznali, ne trebamo tražiti ništa dalje od kvasca koji omogućava život vinu, Saccharomyces cerevisiae. 2008. godine otkriveno je da ćelije koje sadrže gen FLO1 proizvode protein koji pospješuje flokulaciju među ostalim ćelijama sa istim genom – što je uzeto kao dokaz da je efekt zelene brade stvaran. Flokulacija se skuplja i na taj način grupa ćelija je bolje zaštićena od toksina, naime alkohola. Primjena ove teorije na ljubitelje vina značila bi da ćemo mi koji imamo potrebnu genetsku strukturu prepoznati ovu osobinu u drugima, a zatim se ponašati preferencijalno prema njima. Pa, halo? Nikada niste vidjeli ljubitelje vina kako se okupljaju? Flokulacija je savršena riječ za to – velika gomila pijanih starih flocera, koji se sve lijepe jedni za druge i proždiru vino kao da nas održavaju na životu. Jedina razlika između nas i kvasca je ta što teško pokušavamo smanjiti izloženost alkoholu.
Gen
Pretpostavimo da je sebična teorija gena u pravu i da je stoga uvažavanje i razumijevanje vina u završnici genetsko. Niko ne govori da postoji jedan, specifičan gen za zaljubljenike u vino, pa nas ovo vraća na izvorno pitanje: postoje li određene osobine uzrokovane genima, koje predisponiraju ljude da postanu ljubitelji vina? Iz jedne perspektive, čini se da je svijet vina nevjerovatno raznolik, udovoljavajući svim zamislivim trendovima, stavovima i preferencijama. Čini se da ovo prkosi genetskoj skladnosti. Ipak, postoje i zajedničke karakteristike: velikodušnost, susretljivost, altruizam – i pretpostavljam da su neki od nas dobili i stvarnu zelenu bradu.
Genetičari bi nesumnjivo mogli utvrditi da svi ljubitelji vina dijele osobine ličnosti što se može objasniti našom genetskom bazom kodova. Ali čak i ako prihvatimo da je vino samo zamršeni nusproizvod visoko evoluiranih genetskih replikatora, to ne mora potkopavati njegovu vrijednost. Vino ostaje jedinstvena kreacija, intrigantan tekući izraz vremena i prostora koji ima nevjerojatan okus i čini nas sretnim. Znati cijeniti puku radost i misterioznost toga jedna je od osobina koja nas čini ljudima – i to ostaje tačno čak i ako je vino samo napredni nusproizvod naših ugrađenih genetskih nagona. Vidjeti i: https://ovinu.info/sta-je-molekularna-ampelografija/
Naslov orginala: Winotype: Genetics, Evolution And Wine Appreciation (Genetika, evolucija i razumijevanje vina). Izvor: https://www.richardhemmingmw.com/. Objavljeno: 09.09.2019. by Richard Hemming MW. Prevod: Dragutin Mijatović
