Poruke u boci 3. Danas popodne sam ispraznio posljednju flašu koja je bila otvorena ranije ove sedmice i odlutao u dvorište iza kuće da se malo opustim. Prethodnu noć sigurno nisam dobro spavao, jer su mi nakon nekoliko gutljaja i nekoliko trenutaka na suncu oči postale teške, a kapci su pali.
Probudio sam se i zatekao sam sebe na ravnoj ravni sivog betona koja se pružala daleko u daljinu. Uznemiren, progutao sam ono što je ostalo od svog mlakog vina, vjerovatno zagrijano suncem koje je sada izgledalo kao da se povuklo visoko iza vela magle. Protrljao sam oči. Stajao sam na ogromnom praznom parkingu, omeđen sa svih njegovih udaljenih strana bezličnim zgradama nagnutim pod ludim uglovima od zrnastog prostranstva.
Dante Alighieri
Kada sam konačno uspio da se okrenem od ove zastrašujuće vizure, našao sam se skoro u sjenci najveće prodavnice koju sam ikada mogao da zamislim. Bio sam napušten kao parking na kome sam stajao, ali iskićen četvorospratnim slovima koji su najavljivali „WINE-MART. Uvijek niske cijene. Uvijek.” Kroz odsjaj izloga mogao sam razabrati da je radnja bila napunjena do vrha. Moji koraci su odjekivali suvo i ravno po fasadi dok sam se približavao vratima.
Stojeći kraj ulaza, tako miran da je iz daljine umakao mom lutajućem oku jedan čovjek. Stajao je obučen u srednjovjekovne sive haljine, preko kojih je nosio plavi prsluk okićen raznim dugmadima svih oblika i veličina. Dugmadi su proklamovale sadržajne izreke poput „Život je Cabernet,” i “Vino, gospođo, je sledeći Božji dar čovjeku”. Bio je ukrašen i manjom verzijom znaka koji se uzdiže iznad glave i natpisom sa imenom, prepunom jarko žutog smajlija i slovima za sricanje svrhe ovog ukazanja: Pozdravlja Vas: Dante Alighieri.
Saznavši njegovo ime, izgubio sam jezik od užasa i povikao sam: „Užasni duh, smiluj se na mene. Uplašen sam i ne znam kako sam došao na ovo mjesto.” „Da, ja sam zaista duh“, odgovorio je, „pozvan da te prati na putu kojim se sam ne usuđuješ ići. Pjesnik sam bio, ali i ljubitelj plodova vinove loze, i sada svjedočim za vječnost zločina počinjenih nad dušom te ambrozije koju zovemo vino.” I dok je izgovarao riječ „zločini“, njegove tamne oči bljesnule su ispod guste prostirke njegove crne kose, a ja sam se stresao kao da me je udario hladan vjetar.
Ulaz u pakao – Poruke u boci 3
„Pjesniče“, rekao sam, „nadam se da nisi ovdje da me kazniš za prestupe koje sam učinio. Pokušao sam da volim i učim o vinu otvorenog srca i uma, ali sam siguran da sam se previše često rugao Bijelom Zinfandel-u.” „To ostaje da se vidi“, rekao je i okrenuo se da uđe u zgradu, pozivajući me da ga pratim, što nisam mogao a da ne uradim u strahu.
Unutar masivnog zdanja, vidio sam da nije bio napušten kao što sam prvo mislio, već naseljen i bujao utvarama i nijansama različitih materija, krećući se žustro kroz prolaze. Neki su gurali klimava kolica natovarena velikim galonskim vrčevima Blue Nun, Thunderbird i Night Train. Drugi su se trudili na nogama, gotovo osakaćeni gomilama teških kutija koje sam prepoznao iz djedovog frižidera. Svaka kutija je nosila oznake poput Franzia, Sutter Home i Carlo Rossi, dok su još sličnije opterećene gomile čekale u redovima za odjavu koji se protežu daleko u daljini. Iz svake utvare i njihovih usana izbijali su takvi zvuci, jadikovke, muke jada i škrguta zuba da sam se stisnuo blizu sive haljine svog vodiča.
„Gospodaru, ko su te jadne duše koje jure tu i tamo ili beskonačno stoje u mukama?“ Pitao sam.
“Ovo jadno more jadnih duša su oni koji su živjeli bez znanja o vinu, niti takve radoznalosti po kojoj bi mogli doći do tog znanja. Neki nikada nisu pokušavali da piju više od jedne vrste vina. Drugi su samo pili bez riječi o ono što im je stavljeno u kutije i galone. Oni su nesretnici koji nikada nisu marili da se osude snobizmom, niti da se uzdignu u znak zahvalnosti.” Prošao je kroz zgradu. „Ali šta ih tjera da tako gorko jadikuju?“ Pitao sam se dok sam ga pratio.
Teško tebi grešniče – Poruke u boci 3
„Možda su u svojoj beskonačnoj zatvorenosti shvatili kakav su raj mogli imati u istraživanju onoga što svijet nudi“, rekao je, okrenuvši se prema meni kad smo stigli do velikih crnih vrata u stražnjem dijelu ogromnog prostora. „Ne brinite se za ovo čistilište. Ovdje se malo toga može naučiti, a vi nećete dijeliti njihovu sudbinu. Ono što morate znati nalazi se iza ovih vrata.” I sa tim rječima se probio u tamni prostor iza, i u svom strahu, uprkos upozorenju ispisanom u betonu iznad kojeg je pisalo „Ostavite nadu, svi koji ovde ulazite“, ja sam krenuo za njim.
Prostor u koji smo ušli bio je crn kao noć, a zatim još crnji, gotovo čvrst u svojoj tami. Preplavio bi me strah da nije bilo lampe koja je slabo sijala u njenom središtu, stvarajući blagi bazen svetlosti. Dok smo se hodali kroz tamu, blaga svjetlost obasjavala je grbu bradatog muškarca. Muškarca u jednostavnoj mantiji pored vrha tiho brujajućih pokretnih stepenica.
Prije nego što sam uspio da upitam svog vodiča o prirodi ove figure, najavio je na naš dolazak, plačući. „Teško tebi grešniče! Nadam se da nikada nećeš vidjeti raj. Tvoji grijesi prema vinu dovode te ka meni, a dolje te čekaju same dubine žeđi i agonije.” Pokazao je niz pokretne stepenice, prema crvenom sjaju koji se šuljao preko tiho kaskadnih metalnih stepenica. Na njegove riječi ja sam se stisnuo iza Pjesnika. Pitao sam sebe jesam li stigao ovako daleko da bih bio bačen u neku bačvu sa kipućim vinom ili neku drugu strašnu sudbinu.
„Ne obraćajte se nama, Dom Perignon“, rekao je moj vodič zlobnom monahu, „mi samo zahtjevamo prolaz kroz niže nivoe. Sa sobom nosim PORUKU.”
Jesu li to svi vinari koji tako pate
Na to, monahov pogled pade na mene, njegove vatrene oči bljesnuše. On klimnu glavom, odstupajući ispod upletenog gvožđa i treperavog plamena svoje ulične lampe, mrmljajući nešto što je zvučalo kao „Mehurići, mehurići, još mehurića…” Pokretne stepenice su nas polako nosile dolje, iz mračnih dometa tog crnog prostora, daleko od sjećanja na strašne prolaze Wine-Mart, i niz nivoa. Svaki nivo bio je široko prostranstvo kojem nisam mogao vidjeti kraj. Svaki je bio naseljen prizorima užasnim i jezivim za promatranje.
Prvi nivo se sastojao od beskrajnog mora vinskih bačvi, svaka pored druge sa dvije velike rupe. Rupe mnogo veće od uobičajene rupe za čep izrezane na vrhu. Kod svake bačve stajao je muškarac ili žena. Oni su jednom rukom, u prvu rupu u buretu neprestano unosili najgnusnije smeće (pokvareno voće, ubuđali hljeb, ćumur i još gore). Drugom rukom izvlačili čaše pokvarenog vino koje treba uliti u otvorena usta osobe do njega. Tako je svako ovo jadno stvorenje pilo pokvareno vina svog susjeda, i predao svoje sledećem u redu. Oni koji su se okrenuli ili prolili svoje vino bili su izloženi udarima bičeva stražara. Stražara koji su se spuštali iz vazduha iznad, na krilima od crvenog kožnog omotača.
„Jesu li to svi vinari koji tako pate?“ Pitao sam svog vodiča. „Zaista, to su oni koji su u svom neznanju i ludosti nastojali da ‘poboljšaju’ svoja vina. Da poboljšaju vina, ne drvetom ili vremenom, već dodatkom aroma, sokova, smola i drugih neprirodnih materija.” Pomislio sam da pitam Pjesnika za komadiće od drveta (drveni čips). Ali tada smo već prelazili na sledeći nivo i pri pogledu na to zastao mi je dah.
Poruke u boci 3 – Oni su izdali srce vina
Ovdje smo našli veliku dvoranu ispunjenu od vrha do dna prašnjavim bocama nečega što je izgledalo kao najimpresivnija vina. Stari veliki Bordeaux i Burgundy vina. Tu su i buđave boce drevnog italijanskog vina Barolo, voskom zapečaćene bocale mađarskog vina Tokay. Temperatura mi se činila kao savršenih 180C. Ali stanovnici ove dvorane su teturali unaokolo, znojili se i kidali svoju odjeću kao izgubljeni u pustinji. Dok su se hvatali za boce u pokušaju da utole žeđ, svaka boca se pokazala kao puna pijeska. Ili prašine, ili nečeg sličnog što se suvo slivalo u njihove ruke i usta koja čekaju.
Vidjevši moj užas nad toliko boca najboljih svjetskih vina ispunjenih prašinom, moj vodič je objasnio. „Ovo su pohlepne, ponosne duše koje su skupljale vina, ali nikada nisu pile. Svaku su bocu priželjkivali i milovali, čuvali i brižljivo čuvali u podrumu. Nisu pili niti dijelili sa ljudima koje su voljeli, i time su izdali srce vina.” Razrogačenih očiju, brzo sam pregledao listu vina u svojoj glavi koja sam trebao popiti ako se ikada izvučem iz ovog mjesta.
Sledeći nivo sadržavao je jednako jadan narod koji je lutao lavirintom vinograda, a svaki putokaz jasno je upućivao na izlaz iz njihovog ludila. Pokušao sam da ih dozovem, misleći da možda nisu primjetili, ali Dante me je ućutkao pokretom ruke u rukavici. “Oni su ti koji su zaboravili da je bilo vrijeme kada nisu mogli izgovoriti Vielles Vignes (Stari čokoti). To su oni koji se nisu mogli sjetiti da je bilo vremena kada ni oni nisu znali da li je Gevrey-Chambertin bijelo ili crveno vino. Rugali su se i smijali u rukave dok su drugi, željni učenja, posrtali po etiketama i nazivima. Sada ih uši i oči izdaju i ne mogu razumjeti te znakove, niti vaše pokušaje da pomognete.”
Glasnik
Spuštali smo se dalje i dalje, prolazeći pored beskrajnih odaja za beskrajnim odajama. Svaka odaja ispunjena jadnim dušama koje prolaze kroz bezbroj muka. Postojao je nivo za ljude koji su privatno i javno izjavili da je samo vino iz Starog svijeta dobro. Oni su bili primorani da igraju okrutnu igru ruskog ruleta koristeći vinske boce napunjene dinamitom.
Na kraju su izmučene duše prestale da piju vino i pretvorile su se u nerazgovjetnu masu. Postojao je nivo za ljude koji su prosipali vino na ulice tokom prohibicije. Sada su trpjeli beskrajnu nesanicu od ruku vrištećih propovjednika. Tu je i soba distributera koji su tvrdili da će mladi svijeta pasti u alkoholizam ako se vino otprema preko državnih granica, opkoljeni jatima vrana koje su im kljucale oči.
Svi ovi nivoi bili su toliko brojni, a njihove kazne toliko raznolike, da se zamagljuju i stapaju u mom uplašenom sjećanju. Mom sjećanju, mog silaska u utrobu te strašne zgrade. Ipak, na kraju smo stigli do dna pokretnih stepenica. Ovdje u maloj sobi sa dvoja vrata, moj vodič se okrenuo prema meni i progovorio posljednji put:
Poruke u boci 3. “Vi ste Glasnik, ali to je titula koja se može samo izabrati, a ne dodijeliti. Videli ste sudbinu koja čeka mnoge koje poznajete i volite, ali svoju još niste videli. Iza vrata sa vaše lijeve strane,” pokazao je, “leži” još jedan posljednji nivo mučenja. Ovaj nivo je rezervisan za vas i sve ostale koji stavljaju pero na papir u službu vina, a ne donose strast i zadovoljstvo onima za koje pišu. Najdublji nivoi prokletstva (osude na pakao) su sačuvani za kritičare.”
“Čuvajte se – Vaš izbor je opasan”
Dok je ovo govorio, učinilo mi se da sam otkrio mali osmijeh na njegovim usnama. „Na desnoj strani“, nastavio je, „leži svijet iz kojeg ste došli, prepun duša koje čekaju dar vina. Možete izabrati da zadovoljite svoju radoznalost, ili možete izabrati da se vratite kući.”
„Ali čuvajte se“, reče pjesnik. „Vaš izbor je opasan. Nijedan čovek ne može znati svoju sudbinu. Ako kao kritičar odlučite da naučite o kaznama koje nagrađuju neuspeh, biće vam oduzeta sposobnost da ih zadržite i više nećete pisati. Odaberite druga vrata i vaša sudbina će vam ostati nepoznata, ali će i dalje biti na vama (da je sami krojite).”
I dalje držeći svoju čašu za vino, već odavno suvu, okrenuo sam se bez oklijevanja i prošao kroz vrata sa desne strane.
Naslov orginala: Messages in a Bottle – Wine Comedy. Izvor: https://www.vinography.com/. Objavljeno: 10.08.2005. by Messages i a Botlle. Prevod: Dragutin Mijatović
POGLEDATI I: https://ovinu.info/poruke-u-boci-2-pseci-dani-vina/
Dobro je znati-ako niste znali? Vino Lambrusco je obično ono što Italijani zovu frizzante (gazirano), ne baš dovoljno pjenušavo da bi se smatralo spumante (pjenušavo). Većina se proizvodi Charmat metodom u velikim rezervoarima pod pritiskom. Ipak, nekoliko vrhunskih primjeraka proizvedeno je tradicionalnom metodom (Champagne). U svakom slučaju, Lambrusco je apsolutno dobrog okusa, posebno kada se upari sa specijalitetima i sirevima (kao što to čine Italijani).
