Vinarstvo i umjetnost. Prošlo je neko vrijeme otkako sam vidio ovaj argument u štampi, ali je zaista postao standardna stvar. Tim James u knjizi “Svijet finog vina“ iskoristio je svoje sjećanje na degustaciju finog Amontillada kako bi izjavio da bez obzira na to koliko je vino izuzetno značajno, ono ne može biti umjetničko djelo. Međutim, moguće je smatrati i prirodnije procese jednako divnim, gdje je ljudska intervencija jednako ključna, ali osjetljivija i manje definišuća nego u umjetnosti.
Odgovor vinara; umjetnici definišu ili nešto slično. Odgovarajući na ovaj citat Bernard Clavel-a „Vino je najljepša himna koju su zemlja, vjetar, sunce i kiša ikada napisali“. –James piše: „Sviđa mi se taj lirski polet – ali kako himnu prirode shvatiti kao ljudsku umjetnost?“
Standardni prigovor dolazi sa lažnom jasnoćom slogana: umjetnici stvaraju; vinari pojačavaju. Slikari, kompozitori i pjesnici navodno počinju sa praznim platnom i nameću svoju volju. Dok vinari samo nadograđuju ono što su vrijeme i tlo već odredili. Dodajte tome i prateću tvrdnju – da umjetnici uživaju daleko veću kontrolu nad svojim medijem nego vinari – i presuda se čini unaprijed izrečena: vino ne može biti umjetnost. Ali obe premise su istorijski naivne i filozofski tanke. Zaključak bi trebao biti očit; nije.
Vinarstvo i umjetnost
Prvo, ako vinarstvo ne može biti umjetnost jer se previše oslanja na prirodu, šta je onda sa umjetnošću u području okoline? Zar nije Spiral Jetty Robert Smithson-a koji nestaje i ponovo se pojavljuje sa promjenama nivoa vode umjetničko djelo?
Drugo, „prazno platno/blank canvas“ je mit. Nijedan umjetnik ne počinje ex nihilo. Svaki umjetnički medij donosi dispozicije. Tendencije koje se manifestuju pod pravim uslovima – koje se opiru i preusmjeravaju umjetnikove namjere. Ulja se ponašaju drugačije od akvarela. Violina boji liniju drugačije od oboe. Slikari se bore sa ravnom površinom platna jednako sigurno kao što se vinar bore sa hladnim proljećem ili vrućim septembrom. Umjetnost crpi svoje trenje iz tvrdoglavosti materije – od materijala koji ne sarađuju sa umjetnikovim ciljem i zahtijevaju kreativnost prije nego što postanu ekspresivni.
Treće, kontrola nije lakmus test za umjetnost. Neka kanonska umjetnost namjerno smanjuje kontrolu. Arp-ovi kolaži, Kelly-jeva platna vođena slučajnošću, Pollock-ove kapljice. Kad bi umjetnička vrijednost zavisila od mikromenadžmenta, polovina modernizma bi bila diskvalifikovana. Varijacije berbe, ograničenja vinograda, dinamika fermentacije – to nisu neprijatelji umjetnosti, već upravo pritisci koji daju vinarstvu njegovu kreativnu iskru.
I konačno, namjere u umjetnosti nisu uvijek specifična ciljna stanja („Sada ću proizvesti eleganciju povećavajući X“). Veliki dio stvaranja umjetnosti odvija se kroz opšte namjere – kultiviranu osjetljivost koja filtrira izbore. Uspostavlja pragove i prepoznaje, u odlučujućim trenucima, „to je to. To sam tražio.“ Ova heuristika/istraživačka zaustavljanja često su prećutna, ali ipak regulišu umjetnikov rad. Uvo koje kaže kada se odlomak razrješava; oko koje zna kada površina diše. Ovo je vrlo slično pažljivom posmatranju i odabiru vinara.
Degustacija je generativni motor mašte
Zamijenite karikaturu proračunatog genijalnog uma ovom vjernijom slikom umjetničke agencije – receptivne, selektivne, kriterijske – i razlika između studija i podruma se smanjuje.
James piše: S dobrim starim Sherry-jem – kao samo jednim primjerom – razmišljam o vinu spravljenom u skladu sa svojom krajnjom svrhom: pažljivom ljudskom promatranju i odabiru. O našem razumijevanju kako različiti kvasci funkcionišu; i kako, prilično misteriozno, vrijeme funkcioniše – štetno ili sa divnim učinkom. Razmišljam o Antonio Flores-u kako se tiho kreće među bačvama u ogromnim, mračnim, hladnim, ljudski izgrađenim prostorima jerezovih vinskih kuća – probajući, ocjenjujući, vodeći, čekajući, odabirući.
Kao da pažljivo posmatranje, prosuđivanje i izbor nisu ključni za umjetnički proces. U vinogradu i vinariji, degustacija je generativni motor mašte. Vinari probaju bobice, fermentacije i lotove. Oni projektuju mogućnosti; oni revidiraju ciljeve dok materijal odgovara. Berba nije logistika; to je estetsko autorstvo sa posljedicama za liniju, napetost i konturu u gotovom vinu. Ove izbore vode pozadinske obaveze (intenzitet, harmonija, finoća, elegancija), čak i kada nijedan cilj okusa nije unaprijed određen. A tu je i prepoznatljiv vremenski profil vinarstva: budno čekanje. Disciplina znanja kada intervenisati, a kada se suzdržati, kada pretakati, miješati ili jednostavno pustiti vino da postane ono što jeste. U vinu, strpljenje je tehnika.
Terroir, takođe, nije diktator, već partitura otvorena za interpretaciju. Ako terroir “prevazilazi” kontrolu, ipak zahtijeva prevod; dva savjesna vinara će isto mjesto prikazati drugačije. A te razlike nisu greške već stilovi – izraz senzibiliteta koji radi sa dispozicijama koje mjesto pruža. Originalnost je ovdje važna jednako kao i u slikarstvu ili džezu; poenta nije izbrisati mjesto, već ga artikulisati.
Vinarstvo i umjetnost
Ali sigurno“, insistira skeptik, „vrijeme i dalje pobjeđuje namjeru.“ Ponekad to čini – a ponekad napukli nokat pijaniste pobjeđuje Chopin-a. Pa ipak, vinari imaju alate: miješanje iz različitih lotova, odabir visine, upravljanje ekstrakcijom i kiseonikom. A kada je potrebno, primjenu savremenih vinogradarskih i enoloških tehnologija koje poboljšavaju teksturu i aromatičnu snagu. Ništa od ovoga ne garantuje veličinu, ali jasno pokazuje da podrum nije pasivna komora odjeka za prirodu.
Dublja greška u standardnom argumentu je metafizička i estetska. Pretpostavlja se da je umjetnička vrijednost funkcija suverene kontrole i samoizražavanja. Ali mnoga umjetnička djela ne emitiraju samog sebe; ona su studije o tome šta materijali mogu učiniti kada se sa njima inteligentno rukuje. Svjetlost za impresioniste, boja za foviste, tekstura i tijelo boje u impastu. Ne divimo se umjetnikovom egu, već fuziji ideje i materije – načinu na koji namjera postaje čitljiva kroz tvrdoglave kvalitete medija. Vinarstvo je čvrsto utkano u ovu tradiciju: praksa koja stavlja u prvi plan ono što grožđe, mikrobi, drvo, čelik i staklo mogu učiniti kada su vođeni senzibilitetom odlučnim da ih natjera da pjevaju.
Dakle, prigovor izvrće istinu. Vino nije manje slično umjetnosti zato što je priroda važna; ono je umjetnost upravo zato što postavlja na scenu istu dramu koju je umjetnost oduvijek postavljala. Receptivna inteligencija koja se bori sa neposlušnim materijalima sve dok, konačno, djelo ne kaže „dosta“. Nazovite vino sporom umjetnošću – umjetnošću trajanja i tempiranja, strpljenja i iznenađenja – gdje kreativnost ne viče već sluša, i gdje je najodlučniji čin ponekad suzdržanost. Ako se to ne računa kao umjetnost, onda su i Monet-ov plein air i Mozart-ova tišina (silence) u problemu.
POGLEDATI: https://ovinu.info/umjetnost-komplantacije-vinove-loze/
Dwight Furrow: Winemaking and Artmaking. Izvor: https://foodandwineaesthetics.com/. Objavljeno: 26.08.2025. Prevod i obrada teksta: Dragutin Mijatović
