Vino i otpor. Jason Wilson postavlja veoma važno pitanje dok sjedimo ispred ekrana i gledamo kako se civilizacija raspada, a mi, kao pojedinci, možemo vrlo malo učiniti po tom pitanju. „Može li ispijanje vina biti oblik otpora?“ On zaključuje: Za one od nas koji fino vino vide kao element dobrog života. Možda svi pokušavamo donkihotski održati u životu ono malo “slabih tračaka civilizacije” što je ostalo u našem tehnološki dominantnom dobu. Moj uporni strah je da smo već zakasnili.
Na prvi pogled, apsurdnost pitanja sama po sebi daje odgovor. Ali ideja nije nova. Kako on ističe, razni zagovornici romantizma krajem 18. i početkom 19. vijeka bili su uvjereni da su emocionalno izražavanje, originalnost, folklor i vjerovanje u natprirodno protuotrovi onome što su doživljavali kao pretjerani racionalizam prosvjetiteljstva, oličeni u sve većoj industrijalizaciji i mehanizaciji života koja je odvojila čovječanstvo od prirode.
Vino i otpor
Ideja da vino – barem ona vina malih serija, zanatska, vođena terroirom koja mnogi od nas piju – može produbiti našu vezu sa vizijom života. Života manje nasilnog, manje fanatičnog i manje pohlepnog od života koji nam se nameće nije luda; nije čak ni pogrešna. I ja se nalazim sa istim mislima. Ono što nam pomaže da psihološki preživimo je središnji dio otpora (šta god to bilo).
Dakle, Wilson zagovara povratak romantizmu, odbacujući empirizam „koji je vladao značajan dio ovog vijeka“ i tražeći reakciju protiv svetog algoritma. „Slično originalnim romantičarima 19. vijeka koji su se suprotstavljali industrijskoj revoluciji. Luditima koji su palili tvornice, a umjetnicima koji su objavili rat protiv principa Doba razuma“.
Iako svim srcem podržavam ono što on naziva romantičnom kritikom vina, način kritike koji je velikodušniji i manje kritičan i koji pomaže čitaocu da uživa u vinu istražujući njegove brojne dimenzije. Mislim da opšte odobravanje romantizma promašuje na sličan način na koji je promašio i raniji romantizam.
Vino pruža otpor
Vino ne nudi predah od tehnologije ili nauke. Najbolji vinari koje poznajem su potpuno empirijski nastrojeni. Oni postupaju putem pažljivog posmatranja i neprestanog testiranja i eksperimentisanja. A sve to potkrijepljeno je temeljnim poznavanjem nauke o vinarstvu i vinogradarstvu. Ono što oni takođe razumiju jeste da se vinarstvo ne može svesti na formulu.
Umjesto toga, vino pruža otpor onome što ja nazivam Paradigmom proizvodnje. Ideji da je više uvijek bolje, rast mora biti konstantan, a mjera individualne vrijednosti je koliko efikasno proizvodimo. Moderna ljudska bića su novi hrčci koji se frenetično penju uz ljestve koje vode samo do još više ljestava na točku koji malo šta radi osim što puni nečiji bankovni račun. U našem trenutnom debaklu, naši gospodari su odlučili da pobiju hrčke jer se točak sada sam okreće.
Vino, kao i drugi izvori ljepote, predstavlja oblik otpora jer je aktivnost čistog viška. Ne služi ničijoj drugoj svrsi osim uživanju, strahopoštovanju ili čuđenju. Kada uživamo u vinu, nismo ničiji instrument i efikasnost nas ne obuzima. Romantičari su to, na njihovu čast, znali, ali su odlučili da se bore protiv mašina umjesto protiv ljudskog srca gdje nihilizam, nažalost, cvjeta.
Pogledati i: https://ovinu.info/vino-je-prekrasno/
Dwight Furrow: Wine and Resistance. Izvor: https://foodandwineaesthetics.com/. Objavljeno: 18.03.2025. Prevod i obrada teksta: Dragutin Mijatović
