Kada mana vina više nije mana? U vinskoj kulturi, greške u vinu stvaraju žestoke nesuglasice. Neki ljudi smatraju isparljive kiseline uzbudljivima. Druge će, i najmanji nagovještaj natjerati da proliju vino u odvod. Trag Brettanomycesa jednoj osobi miriše zemljano i kompleksno, dok neko drugi misli da vino podsjeća na konjsku deku ostavljenu u vlažnoj šupi. Redukcija uzrokuje one kremene note koje volimo u Chablisu, ali može mirisati i na pokvarena jaja.
Dakle, ko je u pravu?
Uobičajena debata se dijeli na dva tabora. Neki vinari, a i degustatori, svako odstupanje od tehničke čistoće tretiraju kao manu. Ako osjete bilo koji nivo isparljive kiselosti, Bretta, oksidacije ili redukcije, vino se ocjenjuje kao inferiorno. Ali „romansa greške“ pravi suprotnu grešku. Tretira nedostatke kao znakove autentičnosti, dokaz da je vino izbjeglo mrtvu ruku industrijskog vinarstva. Funk je vrlina. Volatilnost signalizira da vino ima vitalnost. Mutna boca miriše na štalu jer, očigledno, štale imaju terroir.
Za mene, nijedan stav nije tačan.
Važno pitanje je šta navodna greška čini vinu. Da li narušava strukturu vina i zamagljuje njegove posebnosti? Ili doprinosi organizaciji vina stvaranjem napetosti, produžujući aromu, izoštravajući kontrast ili generišući iznenađujući novi smjer za taj tip vina? Uzmimo za primjer isparljive kiseline. Kada su pretjerane, grožđe postaje kiselo i tanko. Ali manja količina isparljivih kiselina može pojačati aromu i spriječiti da zrelo grožđe postane teško. Isparljivost djeluje zbog svog odnosa sa ostatkom vina. Ne može se prosuđivati izolovano.
Brett funkcioniše na isti način. Snažan ljekoviti ili životinjski karakter može izbrisati voćnost i smanjiti složenost. Ipak, blaga zemljana ili kožna nota može dati dubinu zrelom vinu, posebno kada se poveže sa slanim aromama koje su već prisutne. Može dati vinu ugodan rustikalni aspekt. Zaslužuje svoje mjesto kada doprinosi cjelini.
Kada mana vina više nije mana?
Oksidacija predstavlja još jasniji slučaj estetske vrijednosti mane. Mlado, voćno vino oštećeno kiseonikom gubi svježinu i definiciju. Pa ipak, kontrolisani oksidativni razvoj stvara mnoge arome koje cijenimo kod sherryja, madere, odležanog šampanjca i nekih zrelih bijelih vina. Oksidativni karakter sam po sebi ne rješava estetsko pitanje. Još uvijek se moramo zapitati kako oksidacija funkcioniše unutar stila i strukture tog vina.
Redukcija takođe zauzima kontinum od doprinosa do jasne mane. Dimljena ili kremenska nota može dodati napetost i misteriju, posebno kada se postepeno otvara u čaši. Ali kada sumporna jedinjenjenja guše voće, to je očito mana. Dakle, trebali bismo izbjegavati donošenje automatskih presuda kada su ovi navodni nedostaci prisutni. Tehnička analiza nam može reći koja su jedinjenja prisutna i da li su ih problemi u proizvodnji vina uzrokovali. Te informacije su važne za vinare koji žele garancije da su njihova vina stabilna. Ali kada donosimo estetske sudove, postavljamo drugačije pitanje: Kako ova karakteristika oblikuje doživljaj vina?
Sama čistoća ne garantuje ljepotu, ali ni sama neobičnost ne garantuje karakter. Postoji kategorija zanimljivih vina koja se nalaze na granici između ljepote i puke neobičnosti, gdje neposlušan element mijenja ono što vino može izraziti. Ta granica je estetski zanimljiva, ali je važno znati kada ju je vino prešlo.
Pogledati i:
- https://ovinu.info/mane-vina-koje-se-mogu-otkriti-degustacijom/
- https://ovinu.info/razlicite-mane-vina/
- https://ovinu.info/mane-vina-i-kako-ih-otkloniti/
Dwight Furrow (Author of the original article): When Is a Wine Flaw No Longer a Flaw? Izvor: https://foodandwineaesthetics.com/2026/07/14/when-is-a-wine-flaw-no-longer-a-flaw/?. Objavljeno: 14.07.2026.
Prevod i obrada teksta: Dragutin Mijatović
