Poslednja riječ. „Svijet vina je na rubu najveće borbe za opstanak od ere filoksere.“ U svojoj posljednjoj kolumni za The World of Fine Wine, Michel Bettane se osvrće na 20 godina rada sa ovim časopisom i dijeli svoje brige za budućnost vina. Ovo će biti moja posljednja „posljednja stranica“ za ovaj veličanstveni časopis. Pišem ga otkako je The World of Fine Wine debitovao, a Hugh Johnson mi je učinio čast da zatraži moj doprinos. Zamišljam da je smatrao važnim da iznese stavove novinara koji živi u jednoj od velikih, istorijski poznatih zemalja proizvođača vina (novinara koji govori francuski – iako to nikada ne biste znali iz vjernog i nevidljivog prevoda Flo Brutton). Za mene je ovaj uvodnik bio način da se zahvalim svojim engleskim prijateljima što su me uopšte uveli u svijet pisanja o vinskoj književnosti.
Zauvijek ću biti zahvalan Steven Spurrier-u, koji mi je mnogo nedostajao, što me je 1979. godine primio u svoju Akademiju vina – prvu školu u Francuskoj koja je ozbiljno shvatila cijenjenje vina u vrijeme kada Francuzi i njihovi bliski susjedi više nisu prednjačili u edukaciji o vinu. Danas je na autoritativnim tijelima poput Instituta majstora vina da nas uče o vinu, na osnovu globalnih kriterija koji se neminovno razlikuju od kulturno vođenih standarda koji prevladavaju u Starom svijetu.
Borba za opstanak
Već dvije decenije sa velikim zadovoljstvom dijelim svoja mišljenja, žaljenja i nade sa ovim čitateljima. To sam mogao učiniti jer sam se trudio posjećivati vinograde širom svijeta i razmišljati o njihovoj budućnosti, nešto po čemu mi Francuzi u to vrijeme nismo bili poznati. Ali sa 73 godine osjećam da su moji dani putovanja svijetom uglavnom iza mene i da je vrijeme da nova generacija vinskih kritičara preuzme vlast. Neka se suoče sa odgovornostima posla, koji će, sudeći po trenutnom stanju stvari, biti težak.
Svijet vina nalazi se na rubu najveće borbe za opstanak od ere filoksere. Prije svega, tu je klimatska kriza. Globalno zagrijavanje mijenja lice i geografiju vina, i za razliku od prošlosti, za to je uglavnom kriva ljudska aktivnost. Stoga moramo vrlo ozbiljno razmisliti o tome gdje leže naše odgovornosti. Što nije lako kada imate privatne interese koji se maskiraju kao javni interesi. Izazov, i to nezgodan, jeste kako održati konzistentnost u vinu kada uslovi proizvodnje nikada nisu isti iz godine u godinu. Nove tehnologije vina svakako mogu pomoći, ali samo ako u to držimo biznis i politiku podalje. Jer, kao što svi znamo, postoje histerični potezi da se iskorijene svjetski vinogradi uz obrazloženje da je ono što proizvode smrtonosni otrov. Tako kaže antialkoholni lobi, pozivajući se na sumnjive tvrdnje u naučnim radovima da je čak i jedna čaša vina loša za vas.
Poslednja riječ
Ovdje u Francuskoj, mi vjerujemo takvim besmislicama, pozivajući se na princip predostrožnosti sadržan u našem ustavu. U Španiji, nasuprot tome, pozivaju se na pravo da zaštite svoje vinograde. Pravo koje nije sadržano u francuskom ustavu, uprkos tradiciji vinarstva koja seže milenijumima unazad. Ali onda, sudeći po rastućem broju bezalkoholnih vina, a da ne spominjemo svu medijsku pompu oko Suvog januara. Čini se da smo u kandžama novog pokreta za umjerenost koji nas vodi pravo u prohibiciju.
Ono što nova generacija mora učiniti jeste da uvjeri političare u katastrofalnu perspektivu svijeta lišenog vinograda. Bez vinograda – i vinogradara koji su ih oblikovali hiljadama godina. Ti netaknuti pejzaži kojima se danas divimo ne bi postojali. Ruralne zajednice bi izgubile svoja posljednja preostala radna mjesta. Međunarodna trgovina bi izgubila onu suptilnu komponentu koja je ljude učinila prosperitetnim. Te zaštićenim i slobodnim – barem u demokratskim zemljama. Za neke je trgovina u najboljem slučaju prljava riječ, a u najgorem instrument ratovanja. Za idealiste poput Jean-Jacques Rousseau-a, trgovina je otuđila ljude od njihove prirodne dobrote.
Za Voltaire-a (i ja se slažem s njim), trgovina, od latinskog commercium, označavala je razmjenu koja je povezivala prodavca sa kupcem. Da bi vino uopšte postojalo, moraju postojati ljudi koji ga žele piti i piju ga, i ljudi koji ga proizvode. Tim proizvođačima zauzvrat mora se osigurati povrat koji je srazmjeran trudu koji ulažu. Rad na otvorenom po svim vremenskim uslovima kako bi zaštitili svoj rod i rad u zatvorenom prostoru. Kako bi održali dosljednost iz godine u godinu, uprkos promjenjivom kvalitetu grožđa.
Poslednja riječ – Vino u muzeju
U praksi, više od 80% svjetskih proizvođača sada se bori da sastavi kraj sa krajem. Sa prodajom u slobodnom padu zahvaljujući vašim neoprohibicionistima. Ponuda i dalje premašuje potražnju, uprkos tome što je proizvodnja vina na najnižem nivou od 1961. godine. Dodajte tome predatorske cijene i da li je čudo što proizvođači propadaju? Samo luksuzni segment ostaje opasan (samo), što nije prava utjeha. Budući da su skupa vina sve više rezervirana samo za bogate ili se kupuju kao spekulativni predmeti koji vas tjeraju da zaboravite da su to uopšte pića. Možda će jednog dana završiti u vinskim muzejima, jednako veliko iskušenje za lopove kao i francuski krunski dragulji…
Kao što vidite, mladi prijatelji, imat ćete pune ruke posla dok se krećete ovim fascinantnim, ali ugroženim svijetom. Ali u tom hirovitom tonu, dozvolite mi da uvjerim svog prijatelja Neila i sve koji plove s njim da ne napuštam njihov brod. Pred vama je još mnogo trenutaka zajedničkog uživanja u vinu!
Pročitati i: https://ovinu.info/vino-i-otpor/
Michel Bettane: The last word (Poslednja riječ). Izvor: https://worldoffinewine.com/news-features/the-last-word-michel-bettane? Objavljeno: 30.01.2026. Prevod i obrada teksta: Dragutin Mijatović
