Vinski kritičar i objektivnost. Oslanjaju li se vinski kritičari na objektivni standard za ocjenjivanje vina? Istina je da ne mislim da je objektivnost misija vinskog kritičara. Njihov posao je da otkriju ono što je lijepo, posebno ili izvanredno – pozivajući čitaoce da razmisle o vlastitim preferencijama i otkriju nešto što bi inače propustili. Da bi to postigli, kritičarima je potreban estetski senzibilitet, jedinstveno gledište, a ne distanciran, objektivan stav.
Uprkos tome, kritičari moraju izbjegavati pristranosti vezane za cijenu, reputaciju, marketing ili lične veze. A ako njihove preferencije previše skrenu u ekscentričnost, njihove recenzije mogu izgubiti relevantnost za širu publiku. Stoga je opravdano zapitati se: mogu li kritičari primijeniti objektivnost kada je to potrebno?
Uzmimo za primjer ravnotežu. To je osnova kvaliteta vina, ali su procjene o njoj subjektivne. Ravnoteža se odnosi na međuigru između komponenti vina – voća, kiselosti, tanina, hrasta, alkohola – i koliko se one besprijekorno spajaju. Vinari i ljubitelji vina mogu imati različite ideje o tome šta znači “ravnoteža”, jer zavisi od individualnog karaktera vina. Ne postoji univerzalna formula ili metrika koja bi je precizno odredila. Ravnoteža je inherentno relaciona, fenomen koji se primjenjuje od slučaja do slučaja.
Ali sama ravnoteža ne definiše kvalitet vina. Složenost, intenzitet, dužina završne varijante, prisustvo okusa u završnici i živost doprinose tome. Za razliku od ravnoteže, ove osobine su jednodimenzionalnije i mogu se mjeriti – barem okvirno. Budući da se prvenstveno bave veličinom, lakše ih je smjestiti na skalu. Iako razlike u fiziologiji i iskustvu i dalje mogu izazvati debatu, ovi elementi su podložniji kalibraciji među obučenim kritičarima, podstičući zajedničke standarde procjene.
Vinski kritičar i objektivnost
Čak i ako lično ne volim voćne bombe sa visokim udjelom alkohola i previše odležanih u hrastu, i dalje mogu procijeniti njihovu složenost, koncentraciju ili dužinu završetka. Pod uslovom da ne dozvolim da mi predrasude zamagle rasuđivanje. To nas dovodi do dubljeg pitanja: može li pažljiv, samosvjestan kritičar prevazići svoje predrasude? Ako kritičar prepozna svoju sklonost određenim stilovima, može li analizirati kako to utiče na njihove procjene i uzdići se iznad toga?
Nisam siguran da postoji definitivan odgovor. Istraživanja kognitivnih pristranosti, poput rada Daniel Kahneman-a, otkrivaju koliko smo skloni nesvjesnim iskrivljenjima u našem razmišljanju. Razmotrite „grešku planiranja“ – našu sklonost da precjenjujemo koristi, podcjenjujemo troškove i bezglavo se upuštamo u rizične projekte. Ipak, saznanje da ova pristranost postoji omogućava nam da joj se suprotstavimo. Oslanjajući se na čvrste dokaze i njegovanjem skepticizma, možemo ublažiti njene efekte. Dakle, mogu li se predrasude ukusa prevazići na isti način?
Kada je u pitanju ocjenjivanje ukupnog užitka u vinu – osnove za bodovanje – teško je vidjeti kako se pristrasnost može izbjeći. Uživanje je lično. Ne možete lažirati uživanje ili izračunati koliko biste trebali uživati u vinu. Pa ipak, kritika vina nije isključivo o hedonističkom užitku.
U umjetničkoj, filmskoj i muzičkoj kritici nije neuobičajeno hvaliti djela koja ne izazivaju lično uživanje. Tema može biti uznemirujuća, film predug ili muzika previše neprozirna – ali ta djela i dalje mogu biti složena, dirljiva, podsticajna na razmišljanje i puna integriteta. Zadovoljstvo nije jedino sočivo kroz koje prosuđujemo kreativnost, a lične preferencije ne moraju vladati svakom estetskom odlukom. Zašto bi kritika vina trebala biti drugačija?
Pogledati i: https://ovinu.info/filozofija-vina-2/
Dwight Furrow: The Wine Critic and Objectivity. Izvor: https://foodandwineaesthetics.com/. Objavljeno: 07.01.2025. Prevod i obrada teksta: Dragutin Mijatović
