Galerija II – Vinogradi. Na rubu male doline, gdje su se brda spajala jedno sa drugim poput životinja koje se odmaraju, nalazio se vinograd pored kojeg većina ljudi nije ništa primijetila. Put je krivudao tek toliko da su putnici vidjeli samo traku zelenila, nikada pažljiv red redova ili tiho strpljenje sa kojim su se loze penjale uz svoje žice iz godine u godinu.
Vinograd je pripadao starici po imenu Mara, iako bi se smijala ako bi je neko nazvao vlasnicom. „Ja mu samo pravim društvo“, voljela je govoriti. Naučila je zemlju od svog oca, koji ju je naučio od svog, a ono što je najbolje znala bilo je da loze, kao i ljudi, bolje rastu kada ih se sluša. Svako jutro, prije nego što sunce podigne maglu sa dna doline, šetala je redovima sa malom limenom šoljicom kafe, dodirujući lišće, provjeravajući tlo stranom cipele, pjevušeći pjesme kojih se niko drugi nije sjećao.
Jednog proljeća, kasni mraz se spustio sa planina i spalio nježne pupoljke u crno. Mara je samo uzdahnula i nastavila hodati svojim redovima. Orezala je ono što je izgubljeno, vezala ono što se još moglo penjati i čekala. Do ljeta, vinova loza je iznenadila sve.
Kada je konačno došla berba, nije bila najveća koju je dolina vidjela, ali je bila dovoljna. Dugo nakon što su ostali otišli kući poslije berbe, Mara je sjedila na rubu polja i gledala kako mjesec zalazi u dolinu. Vinograd je tiho šuštao, lišće je dodirivalo lišće, kao da šapuće samo sebi. Podigla je svoju čašu – ovaj put napunjenu mladim vinom – i nasmiješila se.
Ne zato što je berba bila dobra, iako je bila. Već zato što je, još jednom, zemlja odgovorila na strpljenje sa životom, a ona je bila tamo da to svjedoči.
